Šta se zapravo odvija unutar nas, dok se život odvija izvan nas?
Odvijaju se odnosi (osećaji) koji su se desili u našem detinjstvu.
Šta to znači?
Naši roditelji/značajni drugi su ostavili neizbrisive osećaje, mehanizme kako komuniciramo, kako reagujemo na stres, da li imamo neobjašnjive strahove, kakve partnere biramo.
Donosimo odluke svaki dan neznajući KOLIKI je uticaj onoga što smo slušali i gledali u formativnim godinama, dok smo bili mali.
I sada je pitanje šta sa tim? Kako ja da manje budem moja mama, ili tata, kako ja da budem više ja – sa nekim zrelijim mehanizmima i većim samopouzdanjem, sa većim saznanjem šta hoću od života i kako tamo stići?
KO SAM ZAPRAVO JA?
Daću primer: Marija želi da promeni posao ali joj roditelji govore da to ne radi jer je u državnoj službi koja je “siguran posao”. Narodski rečeno na državnoj “sisi” (sisa je metafora za objekat/osobu/posao koji nam ispunjava potrebe koje imamo ali su te potrebe često primitivne/infantilne bez preteranog preuzimanja sopstvene odgovornosti).
Taj narativ da je bolje biti na nečijoj “sisi” nego trpeti neizvesnost i preduzeti korake i naći posao koji mi se dopada, jeste zapravo prebacivanje moći i odgovornosti na druge umesto na sebe (šta ako se zaposlim tamo gde sam želela pa ne ispadne kao što sam mislila, bolje je da sedim ovde i ćutim-kako mama i tata kažu jer je to ipak “siguran posao”). Napomenula bih da ne postoji više siguran posao jer za zaposlenje u državnoj službi često idu ucene, traženje ove ili one usluge i onda ugovor na određeno do besvesti).
I tako Marija odluči da ostane u državnoj službi. I onda dobije osećaj krivice ili praznine ili nedovoljnosti (ili možda sva tri). Možda i anksioznost posle nekog vremena jer Marija ceo život gleda u mamu i tatu i šta oni kažu kako da živi, nego što sluša sebe. Jer ako posluša sebe možda pogreši. I tako u začaranom krugu. Više veruje roditeljima/drugima nego sebi. Jer je poverovala kad je bila mala da ona ne zna dovoljno. Poverovala je roditeljima koji su joj pričali razne priče, uglavnom kritike. A premalo ili ni malo pohvala.
I tako godinama donosi odluku da NE ŽIVI. Jer uvek živi na tuđoj “sisi”-roditelja, države, tuđeg mišljenja.
Šta misliš, da li Marija može da bude srećna dok ne prizna prvo sebi da treba da umesto da bude na tuđoj “sisi” da postane samostalnija?
Da se bavi svojim sazrevanjem, separacijom i individuacijom (dva neophodna aspekta koji vode ka autonomiji i PRAVOM ŽIVOTU umesto da se stalno odigrava).
Ali da bi mogla da donese kasniije odluku koja može biti sa rizikom i da nađe posao koji želi mora da ima razvijene kompetence: TOLERANCIJA NA AMBIVALENCIJU i TOLERANCIJA NA FRUSTRACIJU, na neizvesnost (više o tome ovde). A ove kompetence se razvijaju tako što naši roditelji imaju to pa nas uče kroz njihovo ponašanje i narativ prema nama to isto. Ali ako to nemaju, onda smo i mi najčešće uskraćeni osim ako se nismo baš bavili fokusirano sa svojim terapeutom na razvoju istih.
Dakle, naš život unutrašnji, na koji utiče život koji se dešava spolja zavisi od mnogih faktora: kako su nas odgajali, da li smo imali emocionalno (ne) dostupne roditelje ili pak smo bili dovoljno sigurni i voljeni, koliko su zreli bili naši roditelji, da li smo bili okruženi stresom, da li su nam gradili pozitivnu ili negativnu sliku o sebi.
Ako smo traumirani u detinjstvu, to će se itekako odražavati na naš život takođe.
Sada već možete da naslutite da ima slojeva i slojeva koje ne vidimo a koji rade unutar nas i koji utiču svakodnevno na nas.